"MONASTERY DRAMAS" AND THE "GLEMBAYS"

Poticajna hermeneutička povezanost Kamovljevih i Krležinih tekstova ukazuje na trajno dinamičnu i drukčiju interpretaciju literature dvaju hrvatskih književnih klasika. Književno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže. Istodobno, ne umanjuju se Krležini umjetnički i kulturološki doprinosi kao estetske vertikale hrvatske i europske književnosti. Krležino stoičko nijekanje Kamovljeve književnosti koja je snažno utjecala na njegovu cjelokupnu umjetničku genezu, otvara niz etičkih dvojbi vezanih uz osobnost Miroslava Krleže. Unatoč skepticizmu i nepovjerenju prema konačnim istinama, ova komparacija Kamova i Krleže usmjerena je k egzaktnom rehabilitiranju Kamovljeve književnosti u hrvatskom i svjetskom literarnom kontekstu te prevrednovanju nekih kanonskih djela Miroslava Krleže kroz sinkronijski i dijakronijski refleks. Miroslav je Krleža u svom poznatom predavanju osječkim gimnazijalcima 1928. godine krivotvorio istinu, ciljano prešućujući da je Janko Polić Kamov prije njega u hrvatskoj književnosti pisao drame po uzoru na Ibsena i Strindberga. Krležin ciklus o Glembajevima ima prepoznatljivo, književnoumjetničko uporište u antologijskim Kamovljevim dramama. Prevrednovanje nekih kanonskih književnih djela Miroslava Krleže i Janka Polića Kamova nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova obaju hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.The encouraging hermeneutic relationship between Kamov’s and Krleža’s texts indicates a permanently dynamic and different interpretation of the literature of two Croatian literary classics. The literary work by Janko Polić Kamov, a Croatian proto-avandardist, is recognisably reflected in a significant part of Miroslav Krleža’s literary work. At the same time, this by no means diminishes Krleža’s artistic and cultural contribution as an aesthetic towering figure of both Croatian and European literature. Krleža’s stubborn denial that Kamov’s literature strongly influenced his entire artistic genesis raises a number of ethical questions related to the personality of Miroslav Krleža. Despite the scepticism and distrust towards ultimate truths, the comparison of Kamov and Krleža focuses on the exact rehabilitation of Kamov’s literature in the Croatian and the world literary context and on a re-evaluation of Miroslav Krleža canonical works through a synchronic and diachronic reflection.In his famous lecture given to Osijek grammar school students in 1928, Krleža concealed the truth that it was Kamov before him who had written plays on the model of Ibsen and Strindberg. Krleža’s cycle of the Glembays is recognisably based on Kamov’s anthological plays. The re-evaluation of some of the canonical works by Miroslav Krleža and Janko Polić Kamov poses itself as a stimulating research imperative, pointing out the truth that the established semantic system of the texts of both Croatian classics results in an inexhaustible semantic potential and a surprising transcoding, which confirms that literature is a unique system, indispensable in the overall humanistic formation